U sjajnoj knjizi islandske autorice Halldore Thoradlsen pročitala sam kako otuđenost vrišti pod krinkom neumjerene komunikacije, brzine, potrošačke groznice. Teži se nekom općeg zadovoljstvu.
Bezobzirno iskorištavanje prati nesnosan privid i ta nas laž baca na koljena. Gdje su trg, djeca i igra, starci na klupama i vrijeme kojeg nam je nekoć dostajalo?
Odavno smo se prestali igrati i gledati svijet dječjim očima i voditi se njihovom iskrenošću i jednostavnošću, bez kompliciranja. Ovaj blog ne donosi nikakvu životnu mudrost i neće ga svi niti razumjeti. Zato jer je on posvećen svim osobama koje nisu prestale biti djeca. U narednim rečenicama ima više mudrosti nego na brojnim LinkedIN profilima prepunim samopromocije i napornih objava.
Ovu temu najbolje dočarava konverzacija djeda sa svojim unukom opisana u knjizi „Svakog jutra put do kuće sve je duži“. Naime, učiteljica je učenike zamolila da napišu što smatraju smislom života. Jedan je dječak napisao – druženje. Djed se složio da je to najbolji odgovor koji je ikada čuo. No, učiteljica je tražila da se odgovor elaborira i napiše puno duže, na što je dječak odgovorio – smislom života smatram druženje i sladoled.
Drugom prilikom ih je zamolila da napišu priču o tome što žele biti kod odrastu. Isti je dječak napisao da bi želio biti mali a ne odrastao, jer su odrasli stalno ljuti, a samo se djeca i stari smiju. Učiteljica je rekla da nije razumio zadatak. Dječak joj je odgovorio kako ona nije razumjela odgovor.