Tko god je proteklih tjedana gledao političare i one koji to tek žele postati u kampanji za parlamentarne izbore, svjedočio je više nego mazohističkim predstavama. Osim izuzetaka, bilo je tu vrijeđanja, prepucavanja, žestokih svađa i napadanja, neargumentiranih izjava, nerealnih obećanja, laži i lošeg humora.
Bilo je osoba koje su potpuno nespremne izlazile pred medije i birače i prema sjećanju neuspješno pokušavale iscijediti nekoliko logičnih rečenica. Rezultat svega toga bila je katastrofa, jer su u pitanje dovedene njihove kompetencije, znanje i dosadašnje iskustvo, budući da nisu bile u mogućnosti strukturirano govoriti pred ljudima sedam minuta.
O tome kako se u kampanji koristio humor, dala bi se napisati i knjiga. Najčešće je bio korišten kako bi se napao protivnik i/ili ismijali neistomišljenici.
O korištenju humora kao učinkovitoj retoričkoj strategiji, možda ponajbolji savjet na koji sam naišla dao je prof. Patrick Henry Winston, legendarni profesor s Massachusetts Institute of Technology.
Prema njemu, nikada ne započinjite govor šalom, jer su ljudi na početku vašega govora nespremni za to. Postoji više razloga zašto je tome tako – publika se još uvijek pokušava udobno smjestiti, sudionici gase ili stišavaju pametne telefone. I najvažniji razlog među svima je da se publika još uvijek nije navikla na vaš glas. Ako šalu kažete na početku i pola sudionika je ne čuje, naći ćete se već na početku govora u problemima, trema može narasti, a samopouzdanje se strmoglaviti.
Zbog toga on preporuča da započnete s obećanjem o tome što ćete dati publici kroz svoj govor i što je to novo što mogu saznati, a nisu znali kad su ušli u dvoranu. Završiti javni govor šalom skroz je ok, jer kako kažu američki govornici, publika onda dobije dojam da se cijelo vrijeme zabavljala!